Da li je avangardni ili teatar apsurda, koji se situira u `50. i `60. godine 20. vijeka, čiji su najistaknutiji predstavnici Ežen Jonesko i Semjuel Beket, danas klasika ili se još podvodi pod pojam alternativnog, pitanje je na koje je teoretičar književnosti mr Radoje Femić pokušao da odgovori u okviru tribine „Bios teoretikos”, u knjižari Matice srpske. Kao osmi učesnik, Femić je preksinoć bio gost tribine Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, koja ovaj program posvećuje upravo promociji rada mladih naučnika i stvaralaca, a urednici su Radomir Radević i mr Milorad Durutović, koji je i moderirao veče.
Izlaganje, koje je bilo uveliko oslonjeno na njegov magistarski rad, Femić je naslovio „Avangardni teatar – između alternativnog i klasičnog”. Kako je pojasnio, htio je da istakne dvije dimenzije – prvu, stvaralačku, a koja se tiče i naše recepcije nekog takvog teksta, odnosno da li ga doživljavamo kao prevratnički, kao rušilački, ili ga doživljamo kao kanon, klasiku, i, drugu dimenziju, koja nadrasta plan stvaralačkog postupka i više se tiče duhovnog, idejnog koncepta. Odnosno, kako iz stanja alijenacije i apsurda dolazimo do toga da se pitamo da li smo i zašto pomireni s ljudskim padom i posrtanjem, dodaje Femić. No, ovo je ujedno književnost koja je i vrlo angažovana, iako su se, kako kaže, i Beket i Jonesko eksplicitno ograđivali od egzistencijalizma i ateizma koje je „propagirao” Žan Pol Sartr.
– To je koncept angažovanog stvaranja u najširem smislu, i samo pisanje predstavlja apel, kako to kaže Sartr. Ali, rekao bih da se ovdje u onom apsurdnom ključu afirmacija događa kroz negaciju. Kroz dramski tekst, dramsku strukturu, eksponiram sliku svijeta koja nije angažovana, i upravo zbog toga je angažovana. Samom činjenicom što ne afirmiše ništa, što jednostavno u jednom rušilačkom maniru daje cijelo iskustvo civilizacijskih vrijednosti, zapravo afirmiše koncept apsolutne destrukcije i uniženja, uništenja ljudskog dostojanstva, njegove osnovne prirode. Zato se kondenzuje kao apel da se ta zagubljena humanost dozove i reafirmiše – kaže mr Femić.
Inače, teoretičar i kritičar, najveći dio vremena Femić je posvetio čuvenim dramama Joneska i Beketa, razmatrajući i njihovu oslonjenost na stvaralaštvo Bertolda Brehta, ali i odjeke njihovog stvaralaštva, i na našem prostoru što je posebno bilo primjetno u dramama Miodraga Bulatovića i Žarka Komanina.
Kako je Femić podsjetio, „drama apsurda izrasta na antitradicionalizmu, i na radikalnom suprotstavljanju mimezisu – osnovnom obilježju drame od aristotelovskih vremena”, a njeno osnovno obilježje jeste „podrivanje dijaloga, kao centralnog strukturnog svojstva dramskog književnog teksta”. Zato su likovi prepoznatljivi upravo po neverbalnom, dodaje mr Femić.
– Stvaraoci teatra apsurda svojim dramama uspjeli su da dovedu pod znak pitanja stereotipno uvjerenje o svojevrsnom evolutivnom „kašnjenju” dramskog književnog roda u odnosu na epiku i liriku. `Beket i oni sa kojima se njegovo ime najčešće vezuje, Jonesko i Adamov, za dramu su najzad učinili ono što je Džojs još dvadesetih godina učinio za roman, a Apoliner još prije Prvog svjetskog rata za poeziju`, rekao je Jovan Hristić - citira mr Femić.
Takođe, on je tokom predavanja nekoliko puta istakao značaj društvenog konteksta za nastanak teatra apsurda, odnosno da je „u mnogome određen globalnom pesimističkom atmosferom i stanjem apatije i sveopšte pustoši, uzrokovane Drugim svjetskim ratom. Zato svoj razvoj drama apsurda duguje upravo filozofiji egzistencijalizma, na čijim postulatima razvija dramske izražajne postupke”, rekao je Femić.
Femićevo predavanje izazvalo je i publiku da podijeli svoje stručne opservacije vezane za temu teatra apsurda, pa su u razgovoru s autorom učestvovali prof. dr Lidija Tomić, književni kritičar i književnik Perivoje Popović, doc. dr Goran Radonjić, književna kritičarka Jovanka Vukanović i mr Durutović.Ž.J.